Tri rijeke & nova iskustva

 

Nakon nekoliko raftinga po domaćim rijekama, divnim, zelenim  i pitomim, čule smo od iskusnih da bi valjalo otići na rafting na Tari. Da je Tara najveća i nazanimljivija rafterima na obližnjim prostorima, brža, jača i  posebne boje. Nisam imala pojma gdje je Tara, ni koliko mi treba do tamo, ni kojim se cestama putuje. Veliki je vikend, dva praznika uklopljena u nj, mnoštvo Hrvata odlazi na “mali godišnji”. Krenusmo i mi u nepoznato…

            

 

Prvi rogonja sa slike desno nije krava. Zaletio se prema autu…počelo je slutiti na avanturu…;)

       

 

Kad se bilo gdje ode na rafting, svatko se hvali “svojom” rijekom. Tako smo i mi stalno mislile na Cetinu i pričale lovačke priče ;). Ali, mora se priznati – Tara je veća, brža, dublja, ledena (na mjestima 4 stupnja C) i obećava izvrstan rafting! Iako je okružuju duboke crnogorične i prastare šume (u blizini se nalazi najstarija prašuma u Europi, a kažu i jedina), nije zelene već posebne tirkizno-plave boje, koju joj daju kemijski sastav stijena i količina minerala u njoj.

 

Dakle, vani je temperatura +30 i više, lipanj je, 13 sati, a ledena temperatura vode probija i kroz neopren. E, ovdje Cetina vodi 1:0, na svakom raftingu možeš i uživati u kupanju.

Zahvaljujući lošoj organizaciji i nedostatku vodonepropusnih vreća, nisam mogla ponijeti fotoaparat na sam rafting, pa ste ostali zakinuti za nekoliko fantastičnih snimaka, kao što su prijelaz crnogorsko-bosanske granice, kad se morate iskrcati iz čamca, pješke proći granicu, pa se opet ukrcati u čamac; genijalne upjevane ekipe raftera iz Ogulina u sastavu 4 cure + 1 momak, iskusnijih no što bi se to moglo reći imajući njihove godine života na umu,s kojima sam imala čast dijeliti čamac nakon prijelaza granice i koji su me vokalno i  veslački oduševili; prizora Tare i Pive koje se stapaju i tako čine rijeku Drinu, s maglicom u 16.30 h iznad pvršine kao u spotovima Nicka Cavea… Fotografije iznad snimio je ćiribimbeći fotograf u čeki s kamenjara, s kopna, ali posebna pohvala ne ide njemu, već skipperu, za izvrstan tajming, vođenje i dramatične trenutke ;)))).

Ovom prilikom zahvaljujem svim poskocima i bjelouškama što su nas izbjegavali, iako smo stalno slušali upozorenja kako okoliš vrvi njima i kako ih se može sresti na svakom koraku. 😉

Dan nakon raftinga, putem prema zapadu krenule smo u 6 ujutro. Ovdje su jutra uvijek maglovita, magleni duhovi rijeke dahću … Oblaci su stalno bili prisutni, samo se dižu i spuštaju, no to ne znači da ne slijedi vruć i sunčan dan. A na Drini-ćuprija…Fotografirano iz auta u vožnji.

 

Pauzu za kavu smo odlučile napraviti u uzavrelom Mostaru, uz treću rijeku ovog putovanja – Neretvu.

             

 

Odavno ga želim posjetiti! Tamo sam bila posljednji put kao dijete, valjalo je obnoviti uspomene i napraviti nove…

 

      

Našlo se i vremena sa savladavanje strahova, npr od visine…

 

Pogodite odakle je ovo fotografirano…

Da, baš s vrha!

Osim prilika za savladavanje starih, bilo je vremena i za stjecanje nekih novih strahova, npr, klaustrofobije…Zakinula sam vas za panoramske fotografije s vrha džamije jer sam bila previše zauzeta spuštanjem, tj,jurnjavom po 80 cm širokim spiralnim stubama natrag…Ovo je doista bio najadrenalinskiji potez ovog vikenda!

Jako ljubazna gospođica koje je prodavala ulaznice za najstariju i najveću džamiju u Mostaru, i koja me je pustila unutra unatoč prekratkoj suknji, rekla je:” E, ne bi vam se ja gore popelaaaaaa….”.

Tražeći hitnu hladovinu, naišle smo na jako, jako posebno mjesto-kafić u prirodnoj pećini prigodnog imena ”Ali Baba”.  O-du-še-vlje-ne!  Nismo mogle sjediti na jednom mjestu, stalno smo se premještale, jer je svaki kutić bio toliko poseban.

           

            

 

                                        

 

Nakon kave, ledene limunade i “Neretvanskog vjetra”, novo iskustvo br. 14: pušenje nargile!

Počašćene što smo za nargila party dobile  na korištenje posebnu prostoriju, koja je tek sređena i još nije otvorena za posjetitelje, ušle smo širom otvorenih očiju..i  imale što vidjeti i namirisati!  Snažni mirisi lavande i ljekovitog bilja, hladovina prave špilje, zagasito svjetlo i orijentalno iskustvo….vlasnik definitivno ima viziju i zna kako je pretočiti u stvarnost! Pogledajte i sami!

 

 

        

    

 

     

Informacija neznalicama poput mene :nargilama se ne puši duhan, već voćni čajevi i aromatizirane biljke. Smisao svega je, pretpostavljam- meračenje. Svakako lijepo mirišu i možete vježbati pravljenje  kolutića od dima 😉  Sve četiri smo probale, ali neke su talentiranije od drugih ;)))…

          

    

Bilo kako bilo, kad vidim nargilu, ne mogu da se ne sjetim Carrollove gusjenice…

I tako, umorne i hihotave, gurnule smo glave pod česmu, smočile kosu i krenule dalje na zapad. 800 km u tri dana. Nije loše 😉

E, skoro zaboravih: znate li što kaže Mujo kad vidi krokodila u rijeci?

“Nemoj, Lacosta, majke ti!”